Sirija - Aleppo i okolica

S današnjim danom, prošlo je točno deset godina kako sam se vratio s puta u Siriji. Nekome tko je posjetio Siriju prilično je gadno gledati sve što se dešava zadnjih godinu dana. Još jedno igranje ljudskim životima i izazivanje novih smrti i uništavanja zbog prevlasti na strateškoj karti svijeta. To ludilo možda ne mogu zaustaviti, ali makar mogu završiti članak o Aleppu u Siriji koji je bio dogovoren da izađe u Meridijanima a zbog moje lijenosti nikad nije završen. Ne dam ovim pizdunima da unište zadnja lijepa sjećanja na te ljude i zemlju. Kako danas objasniti nekom da je većina globtrotera na pitanje: u kojoj ti je zemlji bilo najljepše? odgovaralo: Sirija. Da li zbog fenomenalnih ljudi koji vam ne daju da odete u hotel il restoran nego vas zovu da prespavate il jedete kod njih, da li zbog ludih zaboravljenih rimskih, bizantinskih, križarskih gradova, utvrda, da li zbog duha u  dva najstarija grada na svijetu, suživota muslimana i kršćana… 

 Makar je prošla ponoć, poziv visokog i naravno brkatog Sirijca da popijemo čaj je nešto što se u ovoj zemlji ne odbija. Ulazimo kroz visoka drvena vrata i evo nas na popločenom dvorištu, s jedne strane spojenim sa zidom stare džamije a s druge domaćinovom kućom. Preko stola i klupa raširio se i rascvao jasmin, cijelim dvorištem dominira jak sladak miris. Ponosni domaćin uključuje prekidačem malu betonsku kič fontanu ispod jasmina, i dok voda živo žubori sjedamo na široku ljuljačku i klupe. Dolaze i dvojica njegovih prijatelja, jedan donosi čaj, drugi odlazi negdje na ulice da kupi kolu. Sirijsku, naravno, jer Sirija ne uvozi američke proizvode. Stavili su embargo na sve što dolazi iz SAD-a (nažalost i na yahoo i google pa nije moguće ni na mail na internetu osim u tajnim klubovima). Odjednom stiže i kasnu večera, a sve uz dimove sirijskih cigareta i toplih ljubavnih arapskih pjesama sa starog  kazetofona. Prolaze sati, i domaćin se diže i vodi nas kroz kuću, penjemo se na krov i gledamo labirint ulica starog bazaara. Pod svjetlima reflektora, veličanstvena Citadela na stožastom brdu stoji kao nacrtana. Pun mjesec i blag vjetar, sve zove na lutanje i istraživanje već prvu večer. Činjenica da se ujutro radi ne sprječava naše domaćine da nas povedu tim ulicama, tisuću godina starom tržnicom. Zvuk naših koraka između kamenih zidova, ostaci mirisa s dnevne vreve. Tu i tamo koja lampa. I čini se kao da je neko drugo vrijeme, nigdje plastike, reklama ni automobila, svaki čas bi se iza ugla mogla pojaviti karavana deva vođena umornim arapima stigla tko zna odakle i s kojom robom. Gledamo kako se Sunce probija na Istoku, zrakom se širi poziv mujezina na molitvu.  Duž ulica otvaraju se vrata i uz par šapata i tapkanje koraka Sirijci su odjednom svuda oko nas, ispod probuđenog crvenog neba kreću se na jutarnju molitvu u džamiju. Iz pekare se širi slatki miris peciva, tiho sjedamo uz pekarevog sina od kojih sedam osam godina što spava na podu, i čekamo prvi kruh. I za par minuta na istim onim tihim ulicama sve vrvi od života, otvaraju se radnje i trube auti koji su već zapeli u gužvi. Počeo je još jedan bučan dan u Aleppu.

Rijetko koji grad se može pohvaliti s tako bogatom i burnom poviješću kao Aleppo. Sa Damaskom se natječe za titulu najstarijeg trajno naseljenog grada na svijetu, od 6. stoljeća prije Krista. Kroz to vrijeme gradom su prošle bezbrojne vojske i civilizacije. Hititi vladaju gradom od drugog tisućljeća p.n.e., sve do dolaska Perzijanaca, Aleksandra Makedonskog, Rimljana, Bizanta… Sa snažnim valom širenja islama, Arapi ga osvajaju 637 n.e., i redaju se dinastije do dolaska križara. Dvaput je pokleknuo pod Mongolima, Otomanskim Carstvom, Egiptom, Francuskom, dok 1946. Sirija nije proglasila nezavisnost. Sve te civilizacije su utjecale da Aleppo danas bude ono što je – zbunjujuća i predivna mješavina povijesti, kulture, arhitekture… Ono što najviše impresionira pri prvom susretu s Aleppom je Citadela, impresivna utvrda postavljena na vrhu strmog brda u središtu grada. Legenda kaže kako je na brdu Abraham pomuzao krave (arap. mlijeko-haleb), pa odatle i ime – Haleb, ili Aleppo. Samo jednom je potpuno osvojena, od strane Mongola. Ispod Citadele kriju se ostaci svih civilizacija koje su ovdje prošle uz bitke i izgubljene živote. U obliku u kojem se nalazi danas sagrađena je 13. stoljeću i osim borbama  poprilično je bila oštećena i potresom 1822.

  

Široke ceste, moderne zgrade, veliki parkovi prepuni zelenila…Sve to bi na prvi pogled moglo ostaviti dojam grada negdje u Evropi. Kad iz svega toga ne bi izvirivalo dvjestotinjak tornjeva džamija, minareta. Promatrani s Citadele nedvojbeno smještaju Aleppo na istok. Neki široki i snažni kao kule, drugi vitki i visoki, doimaju se poput igli. Kaos koji vlada na cestama, ako je ostalo kakvih zabluda, smješta grad na Istok. Većinu prometa čine 30-50 godina stari mercedesi i pežoi. Elegantno klize cestama kao na Oldsmobile paradi. Naravno, uz začin Sirije, s mnoštvom pričvršćenih svjetala, retrovizora, naljepnica, figurica... Među aute se suludom hrabrošću ubacuju biciklisti, natovareni magarci, minibusevi, trokolice...

Povijesna željeznička linija Orient Express je završavala upravo u Aleppu, krenuvši iz Pariza, preko Venecije i Istanbula. Tako je 1911. sagrađen i prvi hotel, Baron, u kolonijalnom duhu koji se osjeća i danas. I sa uokvirenim računima gostiju kao što su Lawrence od Arabije, Ataturk, Theodore Roosvelt ili Agahta Christie. Najveću koncentraciju kršćana na Bliskom Istoku, njih 20 posto, čine Armenci  koji su ovdje pristigli u velikom broju nakon turskih progona tijekom prvog svjetskog rata. Većina ih je smještena u kršćanskoj četvrti Jdeide, prošaranoj uskim slijepim uličicama. Tako se često uz  imena radnji na arapskom nalazi i ime na ćirilici, što zbunjuje ruskom atmosferom.

  

 

Slavni trgovački dani Aleppa su odavno prošli, kad su karavane s istoka prolazile na putu za zapadno Sredozemlje i Tursku. Ono što je ostalo je najživlja tržnica na Bliskom Istoku, od koje je razvikanija jedino Kairska. Čine je trideset kilometara uglavnom natkritih ulica, omeđenih  starim gradskim kamenim zidinama.

Ulaskom kroz stara kamena vrata, buka prometa s ceste naglo nestaje i otvara se ravna široka natkrita ulica. Dok su oči iznenađene polumrakom, nos se privikava na silne mirise, oči na šarenilo i ljude koji su odjednom posvuda, pričaju, hodaju, preslažu robu... Mozak ne može pojmiti toliko informacija i ne preostaje ništa drugo nego jednostavno se predaje toj struji, upija slike, gleda mirise i sluša. I tako počinje kretanje mimo robe naslagane uz ulaze radnji, dok se kroz uske prolaze probijaju natovareni magarci, kamiončići, kolica, automobili pretovareni kruhom ili tepisima...

 

 

 Sela u predgrađu Aleppa su sasvim drugi svijet. Kućice sagrađene u obliku košnice se osim ovdje mogu naći još jedino u središnjoj Africi. Sagrađene od blata, razbacane su među običnim kućama od betonskih blokova, koje ih polako ali sigurno zamjenjuju. Odlično služe prilikom velikih vrućina kako u njima zbog debelih zidova i malih otvora vlada mrak. Tada zrak u njima zadržava konstantnu i prihvatljivu temperaturu bilo da se radi o ljeti ili zimi. Kako suvremeni život nudi i zahtijeva više prostora, danas se koriste  samo za vrućih ljetnih poslijepodneva ili za odlaganje hrane. Izlazak iz minibusa na ulicu jednog takvog sela prolazi uz skupljanje  radoznalog mnoštva. Pokušavam objasniti zašto smo došli, crtam u pijesku stare, okrugle kuće. Svi se trude pomoći i upućuju nas istodobno u svim smjerovima, dok se skuplja sve više djece oko nas i nude se da nas vode. Pa dobro, idemo. Na ulicama nas svi pozivaju da uđemo na čaj ili kavu, a broj djece oko nas raste. Već se stvorila kolona pratioca, na čelu kolone brko na motoru. Nailazimo na prve jajaste kućice, boja zapečenog blata, lica se smiješe i mašu s prozora. Domaćin se nudi da me uvede, uzima za ruku i ponosno vodi do vrata. Dok mi se oči privikavaju na polumrak primjećujem uplakanog dječaka koji mirno sjedi na podu s rukama uzdignutim iznad glave i špagom zavezanih za strop. Domaćin se ne da zbuniti, prilazi mu i štipa ga za obraz i objašnjava da je radio gluposti pa je u kućnom pritvoru. Kako ga počinjem slikati, na dječakovom licu nestaju suze i javlja se ponos što ga slikam naočigled sviju. Kad izlazim van, na vrelom suncu me čeka tridesetak djece koja su već razradila plan kud će nas povesti i povorka kreće dalje.

 

 Četvrtak uvečer, dan za vjenčanja u arapskom svijetu. Lutamo ulicama Aleppa i ulazimo u trag glazbi koja bi nas mogla odvesti na jedno, i stvarno, vodi nas u dvorište neke stare palače. Sirijcima je dovoljno da vide radoznale strance, uzimaju nas  za ruke i uvode na proslavu. Po arapskim običajima mlada slavi negdje drugdje, na proslavi dostupnoj samo ženama. Gdje imaju priliku da se pokažu pred rodbinom ili prijateljicama u novoj kratkoj haljini ili suknji sašivenoj po zapadnoj modi, što nije za oči drugih muškaraca.

Dočekani smo kao svečani gosti, u trenu se postavlja stol uz pozornicu. Sa sviračima, voditeljem ceremonije i uglednim starim sirijcima u haljinama, galabejama, i maramama. Bubnjar je svugdje, skače po stolovima, baca palicu po zraku i udara kao lud. Ljudi se dižu, plešu, nitko ne smije sjediti… Taman kad sam pomislio da mu je ponestalo snage, uzima mikrofon i viče čestitke u slavu mladenaca. Pa kreće još luđi i snažniji ritam. Dižu se obiteljske starješine i sad je red na njihov ples, redaju se jedan po jedan, skidaju maramu, zadižu i mašu haljinama i odjednom nisu više pedesetogodišnjaci već ponosni hrabri Sirijci. Među prisutnima kruži posebna kava, kuhana cijeli dan na nižoj temperaturi. Pije se gorki gutljaj-dva iz šalice, i svako malo ju nanovo nudi momak koji kruži stolovima s izrezbarenim bakrenim vrčem. Uz taj galski napitak tijelo ni ne pomišlja na spavanje i usklađuje se ritam srca s bubnjem. Tek poneka kratka pauza za čaj ili svježe voće kičasto upakirano celofanom na pladnju. I tako do izlaska Sunca, odlazimo kući među prvima dok ritam bubnja još odzvanja glavom, a kave srcem.

 

 

Svaki dan u Siriji znači nekoliko novih priča. Da bi se lakše maknuo od Sirije, odlučio sam krenuti kući autobusom, polako, od jednog većeg grada do drugog. Pet dana sam gledao kako se jedna stvarnost pretvara iz sata u sat u drugu, kako se istočna Turska i Istambulu pretvara u Balkan, kako se od Sofije do Beograda kulise svode na poznati jezik i ljude. I pojavljuje se stvarnost koju sam skoro zaboravio, a i koju ću se brzo morati uklopiti jer me u njoj čeka obrana diplomskog rada za mjesec dana, traženje stana, posla... 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

   

 fotke (uz moje): danka i sinki

Maroko, drugi dio (Sahara, Fez)

 

Jusuf utovaruje stvari na džip

 

Prelaskom planinskog gorja Atlas, sve se mijenja - arhitektura, krajolici, klima, ljudi… Iza nas smo ostavili sredozemni, proeuropski Maroko i ušli u pješčani sunčani Maroko. No nije ni ovdje samo pijesak - snijeg i kiše s Atlasa se obroncima spuštaju prema rječicama i dalje stotinama kilometara u Saharu. Zeleni pojasevi plodne zemlje koji prate tu vodu– wadi, su gusto zasađeni palmama i vrtovima koji ovdje znače život i sve se veže uz njih. Prati ih cesta, gradovi i sela a do nedavno su wadi pratili i karavani deva koji su tim putem stizali iz Sahare. I mi smo iskoristili wadije kao ulazna vrata u Saharu. Ali nismo žurili, već malo po malo promatrali promjenu – sve više crnih ljudi u plavim haljinama i šalovima - Tuarega, ritmovi koji su sve manje arapski a sve više afrički, kuća je sve manje od cigala a sve više od sušenog blata…  Neke dionice puta smo prošli autobusom, ali kako je taksi jeftin uzeli smo svog šofera da nas vozi i staje po našoj želji da prošetamo i lijeno okinemo koju fotku. I tako do pravih vrata Sahare – stigli smo do granice s Alžirom i počeli tražit nekog da nas džipom povede dalje do pješčanih dina. Kako to već bude u ovim krajevima van sezone tražili su i vlasnici džipova nas, tako da nije prošlo dugo da smo pili čaj sa simpa Jusufom i dogovarali gdje će nas odvesti ujutro svojim starim Land Roverom. Rano ujutro utovarili smo hranu za deve na džip, te svratili prvo po njegovu mamu i tetku koju smo trebali odvesti u obližnje selo. I onda klasični pustinjski šou – jahanje na devama. Ako ćete išta naučiti u iz ovog članka neka to bude to da je tri sata jahanja deva fakat previše, poslije hodaš ko šestar.  A pustinja - valjanje i trčanje po pješčanim dinama, slušanje tišine, zalasci i izlasci sunca… Prenoćili smo u pustinjskim šatorima, Jusuf se pobrinuo i za večeru na kojoj su nam se pridružila još dva veseljaka iz obližnjeg kampa. Cijelu večer je vjetar nosio pijesak oko nas dok smo udarali u bubnjeve. Na povratku me ogromni dobroćudni Land Rover iz šezdeset i neke podsjetio na našeg domaćina Jusufa. S preko dva milijuna pređenih kilometara i traktorskom dušom. Kaže Jusuf, danas se u pustinju ide novim Toyotama, turisti traže air condition i komfor i s Land Roverom više nema posla. Ali automatika se lako kvari, sigurno bi s ovim Land Roverom prošao više kilometara nego s novom Toyotom… Pozna ga u dušu. Traktorsku. 

                                                          Jusuf toči čaj sikteruš

  

Doručak u pustinji

 

 Od Jusufa smo se nakon čaja oprostili u M`hamidu-u, na samoj granici s Alžirom, gdje staje cesta. Kako smo u većim gradovima propustili otići u hammam (parnu kupelj) koji zna biti prava uživancija,  a sutra smo se rastajali od Sikija i Boci, odlučili smo isprobati lokalni hammam. Što se ubrzo pokazalo kao zanimljiva ali loša ideja hahahahaha… Hammam radi u dvije smjene - za žene je otvoreno preko dana a za muške uvečer. I tako se cure spremile za spa iskustvo imajući u glavi sliku orijentalnog wellness glamura. I nestale iza brkate žene upakirane u maramu koja na ulazu u hammam prodaje ulaznice i pazi da samo žene ulaze. A kad ono, umjesto ležerno razbacanih bazenčića u jacuzzi-stilu (ja sam ponajviše kriv za tako stvorenu sliku zbog predobrih iskustava iz Sirije)  dočekala ih je polumračna zaparena sobica koja zbog puno majki s malom djecom zaudara na mokraću. I jedina pipa na kojoj u slabom tankom mlazu izlazi vruća voda. Kako većina ljudi nema kupaonicu kod kuće, ovo je jedina prilika za kupaonske blagodati i ugodno ćaskanje u ženskom društvu. No naše cure su ostale tek toliko koliko je zahtijevala nužna pristojnost - da su mogle odmah bi se vratile. Na kraju kad su se opustile ispalo je ugodnije nego što se činilo na prvu loptu. Ako ćete dvije stvari zapamtiti iz ovog članka, neka druga bude ova: u hammam se ide u većim gradovima, ne moraju nužno biti namijenjeni turistima (koji su 10-20 puta skuplji od lokalnih i u koje su unisex). Ne moram ni spomenuti da smo Siki i ja privremeno preskočili epizodu s hammamom.  Barem u M`hamidu. 

  

Parti kod Nensi

 Čuli smo da se u blizini nalazi jedno zanimljivo mjesto pa smo krenuli to provjeriti. Nensi, gospođa iz Kanade koja je u svojim šezdesetima odlučila da je život predobar da bi ga se provelo u staračkim sterilnim nastambama na Floridi,  ovdje se skompala s lokalnim umjetnicima (čitaj: jebivetrima). I odlučila otvoriti hostel i restoran kojim bi mogla financirati jednu umjetničku družinu glazbenika majstora sviranja na lokalnim instrumentima. Nakon malo pješačenja i stopiranja naišli smo do tog krasnog mjesta od kojeg smo se kasnije teška srca odvojili. Nensi nas je dočekala ispod ugodne terase pijući čaj s dokonom ekipom lokalaca, bez turista. Posvuda odloženi bubnjevi, lokalna izvedenica bas gitare i slični instrumenti. Kad sam iz znatiželje počeo udarati u bubanj, sa svih strana su izvirili domaći koji kao da su samo čekali na moj znak. Iz kuhinje, s polja, ispod auta, od svuda. Svaki je ugrabio po instrument u ruke i slijedila je spontana svirka dok nisu ruke otpadale s tijela. Nakon večere smo pošli na rub pustinje, upalili vatru i dim, gdje je uslijedila još jedna svirka. Da li zbog mjesečine, da li zbog vatre, ritmova, ali svirka nabijena energijom kao svirka kanibala prije nekog rituala. Ritam koji nosi u stanje transa, i sve je moguće, mjesec i zvijezde plešu u našem ritmu. Ujutro, oproštajni razgovor s Nensi. Kaže, ovo će jednog dana  možda postati biznis ali danas je tek skupi hobi. No, hobi koji sigurno vraća život u godine.  Ako ste u blizini, navratite na fenomenalnu klopu i druženje. Neke stvari su smišljene zbog ljubavi a ne primarno zarade i to se prepoznaje. Cijena spavanja kod Nensi – koliko možete platiti. Ako vam je skupa i soba i šator, već ćete se nešto dogovoriti s Nensi. 

 

  

Kunem ti se boljeg tepiha nećeš naći!

 Fes je vrlo  neobičan grad. Ako vas je ikad zanimalo kako je to izgledalo u velikim gradovima tijekom Srednjeg vijeka, navratite u ulice nekad kraljevskog grada Fesa jer se osim kablova električne energije tu odonda ništa nije promijenilo. Najveća urbana sredina na svijetu bez automobila, Fes Medina je zapravo ograđeni stari grad Fesa koji čini kaotični labirint uskih uličica u kojim se tek nakon tri-četiri dana lutanja moguće približno orijentirati. Na nas je ostavio žestok dojam, danima se nismo uspjeli odlijepiti od tih ulica u kojima si na milost i nemilost prodavačima što se tiče orijentacije. Lutajući, grad povremeno budi u čovjeku divljenje a povremeno želju da sve zapali i uništi. Postala mi je razumljiva destruktivnost Jean-Baptiste Grenouille-a, glavnog junaka filma Parfem koji kao da se rodio u Fesu. Miješaju se prizori raja i pakla. S jedne strane filigranske zgrade medresa, učilišta, zbog kojih je Fes u Srednjem vijeku bio kulturno središte arapskog svijeta (u Fesu je 859. godine osnovano prvo učilište u arapskom svijetu, stoljećima prije učilišta u Bologni ili Oxfordu). S druge strane miris mesa u raspadanju upozorava na približavanje kožarama gdje se svježe oderane kože suše i tretiraju po starim recepturama. Koža se prvo suše, pa razmekšavaju amonijakom iz golubljih fekalija (koji pridonose smradu), a nakon toga se namaču u bazenima s različitim bojama.  Po ulicama obješene netom odrezane glave deva i drugih životinja koje reklamiraju svježe meso u radnji. Par puta smo pretjerali i previše se zavlačili u neke pretjerano prljave i smrdljive uličice da nismo mogli satima jesti, a pogotovo unutar Medine. 

 I par dana prije odlaska, nenadani susret s poznatim licem u lokalnom kafiću - Davorom Rostuharom, Zagrepčaninom koji živi za i od putovanja. S djevojkom sjeo na motor i krenuo na 6-mjesečno putovanje po Zapadnoj obali Afrike. Preko couch surfinga su se u Fesu zbuksali na podu stančića simpa domaćina. Za koji dan nama je kucnuo čas za povratak dok su Davor i Maja  nastavili  put na jug. Tješilo nas sunce s njihovih fotki u sivom zimskom Zagrebu, Tanariwen, Amadou i Mariam…

 

 

                                                               Bojanje koža u kožari